Danica Ksenić (1931. – 2005.)
Pokušat ću vas s nekoliko riječi podsjetiti što nam je značila naša Dana. Meni je osobito teško, jer smo bili izuzetno bliski i međusobno se na poseban način bezgranično uvažavali. Punih četvrt stoljeća viđali smo se praktički svaki dan, a naročito će mi ostati u sjećanju ugodna druženja na bezbrojnim planinarskim izletima. Stanovali smo vrata uz vrata, radili u istoj firmi, redovito planinarili u istom planinarskom društvu.
Dana je bila izuzetna susjeda u koju smo imali bezgranično povjerenje. Prva je bila tu kad treba pomoći, ali i kada treba obilježiti radosne trenutke. Ništa joj nije moglo promaknuti, nije zaboravila niti jedan rođendan, a posebno su joj bili zahvalni klinci čije bi nestašluke vješto skrivala od roditelja.
U Plivi je naša Dana vrijedno odradila puni radni staž i pred dosta godina otišla u zasluženu mirovinu. Ostala je u redovitom kontaktu s brojnim Plivašima, naročito onima iz svoje uže radne sredine.
Neizbrisiv trag ostavila je u planinarskoj organizaciji. Osnivač je planinarskog društva Pliva daleke 1962. godine i jedina se uspjela redovito družiti s prirodom do posljednjeg dana. Dva protekla vikenda proveli smo zajedno hodajući prelijepim proplancima njezinog rodnog Žumberka. Tamo nam markacije nisu bile potrebne, jer Dana poznaje svaki detalj. Podsjetila se svoje mladosti i svakodnevnog uspinjanja iz Jurkova sela na Oštrc, gdje je bila škola. Tumačila nam je kamo vodi koji, danas već zarastao, put. Odvela nas je na Štulu i usput smo ubrali nešto gljiva.
Dana je odgojila generacije planinara. Bila im je vodič i učitelj. Teško je prebrojiti sve one koji su uz Danu naučili prepoznavati pojedine ljekovite biljke, razlikovati jestive od nejestivih gljiva, brati i pripremati šumske plodove: šumske jagode, maline, kupine, šipak, drenak, kesten, lješnjake. Puno je znala i to je nesebično prenosila drugima.
Iako među najstarijima u Društvu naša Dana je bila vodič s najvećim brojem izleta. Zavirio sam u evidenciju posljednjih desetak godina otkad kompjutorski pratimo aktivnosti Društva i našao podatak da je Dana vodila preko 200 izleta. Prvi slijedeći daleko zaostaje za njom.
Osam smo godina proveli zajedno u Upravnom odboru Društva. Bile su to «zlatne godine» kada smo uveli mjesečni bilten i dostavljali ga svim članovima, svake godine organizirali planinarsku školu, izdali pjesmaricu i renoviranu knjižicu 35 vrhova, školovali i organizirali markaciste, koji su uredno održavali postojeće i osvajali naše nove planinarske staze, organizirali redovita predavanja na sastancima utorkom, uveli praksu dodjele priznanja, nabavili dosta opreme, pripremili Web stranice. Sve to je rezultiralo naglim porastom članstva, povećanjem broja izleta, broja sudionika na izletima i, što je najbolja mjera kvalitete rada planinarskog društva, ukupnog vremena provedenog na izletima. Naša je Dana u tim aktivnostima dala nemjerljiv doprinos. Otuda i brojna priznanja koja je zasluženo primila. Vlasnica je svih mogućih priznanja našeg Društva, Planinarskog saveza Zagreba i Hrvatskog planinarskog saveza.
Pričala bi nam na izletima: «Dok sam bila mlada stavila sam ruksak na pleća, uzela Roberta za ruku i krenula na put.» Roberta je odavno izvela na pravi put i sada je odlučila otići sama, svojim putem. Otišla je bez ruksaka i markacije. a mi znamo da se naša Dana neće izgubiti.
Ako je mjesto kamo se odlazi «negdje gore», onda se popela najviše od svih. Među nama je, pak, osvojila sve vrhove drugarstva i prijateljstva. Dana je bezbroj puta položila ispit ljudskosti. Bila je i ostat će «NETKO» u planinarstvu o čemu svjedoči i nedavno izdana knjiga s podacima o svim zaslužnim planinarima Hrvatske.
Čast nam je i privilegija što smo poznavali našu Danu.
Tekst oproštaja od Danice Ksenić na krematoriju 26.09.2005
Pripremio: Boris Bjedov
Dana u mojim crticama
Dugo smo zajedno stanovale i radile. Na jedno kraće vrijeme preseljenjem na različite strane grada smo se razdvojile.
Odlaskom u mirovinu, Mirica mi predlaže da idem u planinare i kaže: «Odi, tamo je Dana.» Od tog dana smo bile na svakom izletu.
Uputila me i pomogla oko svakog izleta tako jednostavno i neposredno da mi ništa nije bilo teško.
Sjećam se naše Nove godine u Velikoj.
Tako smo veselo pripremali večeru i dok se sarma lagano krčkala, zovemo Nenada na kartanje. Kartamo u Nenadov autobus i – autobus je naš.
Hodajući po Sljemenu u početku gore i dolje pješice, a kasnije promjena.
Žicom gore, a pješice dolje.
Naš Toni se dosjeti i napiše pjesmicu za nas.
«Po žičici gor, pješice dol… »
Čekala sam da se Dana obraduje toj pjesmici, no nažalost Dana pjesmicu nije stigla pročitati.
Prošlo je puno maskenbala u zajedničkom pripremanju. Uvijek bi vodila brigu da to bude maska gdje je uključeno više osoba.
Najupečatljivija je «Snježana i 7 patuljaka».
Smijali smo se jer nam je falio jedan patuljak.
Danas smo tužni jer nam fali Snježana, a «Danini patuljci», kako su nas često zvali, ostali su sami.
Jedan patuljak Ti piše u ime svih i hvala Ti za sve.
Anđela
Pa po žičici gor….
Grupa naših zaslužnih planinara (da ne kažemo starijih i planinarki) sve češće žičarom odlazi na Sljeme kombinirajući to s pješećenjem u spustu. Parafrazirajući poznatu slovensku popevku dobili su i svoju himnu:
Pa po žičici gor pa po nogicah dol
Pa po žičici gor pa po nogicah dol….
Pa po žičici gor i dol (sve češće ili ako je kiša odnosno prevruće).
Zabilježio: Antun Kruljac
Daninim stazama
Na sjećanje i u čast naše, nedavno iznenada preminule Danice Ksenić, 9 listopada otišli smo svi zajedno na njezin rodni Žumberak. Autobus je bio premalen za sve one koji su htjeli sudjelovati. Dana je svima u srcima. Mnogi su imali potrebu reći ili napisati svoje doživljaje u nebrojenim druženjima s Danom. Pročitani su i Danini dojmovi koje je zapisala za prvi bilten i povodom 40 godišnjice osnivanja Društva.
Dana je svojim nesebičnim dugogodišnjim radom umnogome zadužila naše Društvo, a organiziranjem izleta «Daninim stazama» čuvat ćemo uspomenu na nju.
Žumberačkim stazama
Daničinim krajem
Putovima poznatim
Njenim zavičajem
Danas mi smo krenuli
Nažalost bez Dane.
Uspomene naviru
Suze teku same.
«Nemojte sad plakati.»
Dana bi nam rekla
«Rakije si gucnite
Kolač sam ispekla.»
«Lijepo se provedite
u Žumberku mome
Sjećanja ponesite
Svatko domu svome.»
«Sjetite se koji put
Kad smo drijenak brali
Žumberačkim šumama
Gljive sakupljali.»
«Gledali smo mlinove
Stare vodenice
Je li Joža Antonić
Napravio skice?»
Jesen zlati brjegove
Kiša tiho pada
Otišla je Danica
Brzo, iznenada.
Teče rijeka Kupčina
Pjeni se Slapnica
Šumi šuma Žumberkom
Zbogom, zbogom Danica.
Bernarda Huzjak
Draga moja Danico!
Danas te nas Nenad nije pokupio na stanici u Gajnicama kao dosada. Danas nisi s nama; danas nisi sa mnom; nisi uz mene kao sto si uvijek vjerno bila kroz ove 23 godine koliko smo se poznavale.
Bila si sa mnom u trenucima kada sam ucinila prve korake u P.D. Troglav. Sjecas li se ? Glavica, Svete gore, Samoborsko gorje …. Pa sam te malo ostavila iza sebe ali ponekad smo se opet nasle na nekom brdu. Vodila si nas cetvero na taj nezaboravni izlet na Mosor. Tada si pratila prve planinarske korake moga Igora i bila si mu kao baka koju moja djeca nisu imala.
I jednoga dana, u Olimju si me ispratila na daleki svijet i od tada si mi uvijek bila veza s Troglavasima. Nikad niti jedno moje pismo nisi ostavila bez odgovora a tvojim redovitim razglednicama domova ili vrhova mogla sam pratiti skoro sve tvoje pohode po planinama. Bila si sa mnom kad god sam dosla u Zagreb i uvijek si se sjetila prijaviti me na neki lijepi izlet s Plivasima ili organizirati planinarski susret za mene. Zajedno smo bile na Gorscici kad mi je to bio zadnji susret s nasim Sinisom; zajedno smo ispratile nasega Rabuza jer si me stalno obavjestavala o njemu i opet smo se zajedno veselile kad nas je Zabac upoznavao sa svojom zenom ili kad je Marica dosla prosloga ljeta iz daleke Kanade.
Cesto smo se druzile i van planina, kao susjede i prijateljice, i uvijek si bila dobar domacin meni, mojoj djeci a u zadnje vrijeme i mojim unucima.
Bila si dio moga zivota.
Ali JA, nazalost, nisam bila s tobom kad su ti rekli posljednji zbogom, niti nisam mogla tvom Robertu i njegovoj zeni a posebno tvojoj dragoj Niki izraziti iskrenu sucut.
Zato ti danas zelim reci da ces i dalje i zauvijek biti u mom srcu.
To je bila Dana
S Danicom Ksenić, našom legendarnom Danom, vežu me mnogi ugodni i lijepi doživljaji tijekom našeg dugogodišnjeg planinarskog druženja. Upoznao sam je na planinarskim sastancima i izletima 1995. godine kada sam počeo intenzivnije planinariti s planinarima PLIVE. Iz PLIVE gdje smo oboje proveli cijeli radni vijek nismo se znali jer smo radili na raznim lokacijama.
Već na prvim susretima doživio sam ju kao stariju, smirenu osobu punu životnog iskustva, odanu planinarenju o kojem je sve znala, o kojem je mogla uvjek nešto reći, pružiti savjet ili dati svoje mišljenje. Ukratko, na tom planu bila je autoritet. Uvjek je bila spremna pomoći, naročito mlađima i neiskusnijim planinarima, a beskrajno je bila odana svojoj generaciji ili bolje rečeno osobama skromnijih planinarskih mogućnosti koje je iz nedjelje u nedjelje vodila na manje zahtjevne izlete na Medvednicu ili u Samoborsko gorje.
Podatak da je 1962. bila jedan od osnivača Planinarskog društva u PLIVI i da još uvijek aktivno iz nedjelje u nedjelju planinari u najmanju ruku bilo je fascinirajuće. Svi iz njene generacije već su odavno ”stali na loptu”, no ona je uporno nastavljala dalje. Do samoga kraja.
Osim aktivnog planinarenja na terenu Dana je predano radila i na organizaciji Društva gdje je kao dugogorišnji član Upravnog odbora, u nekoliko mandata dala svoj veliki doprinos razvoju Društva. Imao sam čast surađivati s njom u jednom od mandata Upravnog odbora. Iz tog vremena posebno mi je u sjećanju ostao jedan doživljaj koji po meni u cijelosti ocrtava Danu, njezinu osobnost i karakter te neprocjenjljivo planinarsko iskustvo.
Naime 1999. preuzeo sam obvezu organizirati ljetnu turu na Triglav. Nekoliko malađih članova Društva zaželjelo je zagristi u taj kolač na samom početku svoje planinarske karijere. Znao sam s kime imam posla i zaključio da moram dobro isplanirati izlet kako bi svi to mogli proći da pri tome nikome ne ogadim planinarenje. Znao sam da je južni prilaz Triglavu jednostavniji i manje zahtjevan (odnosno opasan) no trebalo ga je podjeliti na nekoliko dana i izbjeći zahtjevnije uspone gdje god se to može. Zato sam se odlučio na uspon od Rudnog polja preko Blejske koče pa izohipsom ispod Malog Draškog vrha od Srenjskog prevala do Vodnikovog doma izbjegavajući uspon na Studorski preval. Dalje do Triglava sve spada u klasiku.
Napisao sam takav plan izleta pod nazivom ”Kako lako doći na Triglav” iako neke djelove tog puta nikada nisam prošao. Imao sam nekoliko dilema, naročito u ocjeni vremenskih udaljenosti pojedinih destinacija. Trebala mi je stručna recenzija.
Na sastanku Upravnog odbora spomenuo sam da imam plan ture za ljeto i da ga trebam dostaviti sudionicima. Nisam spomenuo svoje dileme već ukratko nabacio kojim pravcem vodim i kako sam nazvao turu. Dana me je pogledala u oči i pitala može li pogledati plan ture. S zadovoljstvom sam to učinio cijeneći njeno iskustvo. Čitala je polako, vrlo koncentrirano pazeći na svaki detalj. Na daljinu sam osjećao da pozna svaki djelić rute o kojoj sam pisao iako već odavno nije bila u Julijskim alpama. Na kraju mi je vratila plan ture, ponovo me pogledala u oči svojim poznatim blagim pogledom i rekla:
Bravo Toni, izvrsno, to je stvarno lagani pristup Triglavu i svatko će ga moći proći.
Kao da je znala što mi treba. Recenzija napisanog, stručno mišljenje i podrška za što uspješnije vođenje ture. To je mogla samo Dana. To je bila Dana.
Antun Kruljac
Kako sam upoznala Danicu i jestive gljive
U vrijeme školovanja odlazila sam na praktični rad u Plivu. Bila je 1964. godina kad sam došla u laboratorij za kontrolu lijekova i sirovina gdje sam upoznala Danicu, a također i Zlatu koje je danas na ovom izletu.
Danica je bila prva koja me podučila u planiranju postupka analize većeg broja uzoraka, kako biti pri tome brz, točan i pouzdan jer radilo se o lijekovima.
Desetak godina kasnije počelo je moje drugo učenje kod Danice, na drugom području i trajalo je mnogo duže. Bilo je to upoznavanje ljekovitih i jestivih biljaka kao i jestivih i otrovnih gljiva. Pomalo, postala sam sigurna u prepoznavanju jestivih gljiva i upoznala mnoge šume van uhodanih staza.
Na brojnim izletima sa izmjenom godišnjih doba, Danica je učila i mnogim znakovima u šumi, na livadama i obalama potoka.
Bila sam dobra učenica u prirodi ali nisam nadmašila učiteljicu Danicu.
U Zagrebu, 9. listopada 2005. godine
Vera Gunjač
Prijateljice naših planina
Danice, Prijateljice naša
Danice, majko naša
Danice bako naša
Danice zvijezdo naša
Vodila si nas stazama
Sunčanim, kišnim, snježnim
Utkala nam ljubav prirodi
Druženja su bila radosna …
Otišla si iznenada bez pozdrava
Kao da si se na nas naljutila
Znam, nisi ti znala
I zato opraštamo ti
Prijateljice naših planina
Bez patnji, boli
Utonula si u san
Koji te vodi na vječni počinak
Ti imaš privilegiju
Imaš svoju nebesku zvijezdu
Ona te čeka da dođeš
A ti, čekaj nas
22.09.2005.g Branka Čanković