Hrvatsko planinarsko društvo Pliva

OKIĆ - planinarska škola

Općenito o izletu

Opis izleta

PREKO RUDA DO ZVIJEZDA

Neke se stvari uistinu ne mijenjaju. Kao ni zakoni. Murphyev na primjer. Kako drugačije možemo objasniti cijeli tjedan lijepog vremena dok nas je nedjeljno jutro dočekalo tmurno i kišno, kao stvoreno za produženo spavanje i besposličarenje koje smije prekinuti samo bogat nedjeljni ručak serviran najdalje metar od kreveta... Ne, ovo nije priča o tipičnoj nedjeljnoj idili, ovo je početak našeg trećeg hodanja u sklopu Plivine škole planinarenja. Već sada nam je svima jasno da nismo pokleknuli pred današnjim porocima – konzumerizmu i hedonizmu i ostali kod kuće, već smo se sneni i pokisli otisnuli u novu avanturu pješačenja po obližnjim brdima. Izvana mokri i promrzli, iznutra inertni i umorni, ali  puni ambicija i želje za planinarenjem. Još prije službenog početka izleta dočekao nas je hladan tuš (kao da ta jutarnja kiša nije bila dovoljna) – promijenili smo rutu! Onako u polusnu nismo ni registrirali promjenu te se puni elana u karakterističnoj planinarskoj auto-koloni, oko 08:20 zaputili u nepoznato. Nakon gotovo cijelog sata panoramske vožnje Samoborom i pripadajućim mu zaseocima stigli smo na cilj (što je u biti samo početak...) – u Rude. Baš u tom kritičnom trenutku prevladala je naša ljudska slabost – poklekli smo pred već spomenutim pošastima današnjeg društva i umjesto vertikalnog uspona na brdo, u 08:55h  izabrali smo mnogo horizontalniju trasu do najbližeg kafića - Rudnika! Prvo prebrojavanje: 22 planinara!
Oko 09:15 osokoljeni dovoljnim količinama kofeina u krvi, oboružani štapovima za penjanje bili smo spremni osvojiti i najviši vrh bilo kojeg planinskog masiva, a kamoli neku tvrđavu Okić. Odoljevala je ona Turcima stoljećima, no u naše ruke će pasti prije podneva. Ili ne bili mi polaznici najbolje škole planinarenja odavde do... Triglava!
Krenuli smo Poučnom stazom. Već nakon nekoliko desetaka metara uspona dočekao nas je ulaz u rudnik željeza, bakra i gipsa Rov. Sv.Trojstvo. Lijepo uređen, pomno građen, od novca i po uzoru na Europsku uniju, nema šta. Savršena prilika za grupnu fotku (onog trenutka još nismo bili svjesni težine te riječi „grupna fotografija“, pojam koji nas je proganjao cijelim putem...). Zatim rudnik Rov Kobel. Odmah nakon ovjekovjećivanja našeg posjeta 3 Rudinška rudnika prvo uzbuđenje – susret sa pravom šumskom beštijom! Nalik na šumskog zmaja, u bojama najotrovnije morske zmije, prevrtljive naravi (što je naš Ljubo protumačio kao primjer fotogeničnosti i dobre volje za slikanjem) bio je to pravi pravcati daždevnjak! Nakon takvog doživljaja ni jedan foto-okršaj s bršljenom, vražjim stricem ni svim durđicama ovog svijeta nisu nam predstavljale dovoljno uzbuđenja. Najbliže takvom adrenalinskom ushitu bio je pravi drveni medo u botaničkom parku „Balun“, vrt Suban. Nakon što smo i njega osvojili našim svemoćnim digitalcem krenusmo dalje uzbrdo. Prašnjave šumske putove nakratko smo zamijenili asfaltiranom cestom, drveće dvorišnim ogradama, a šumske životinje autima i dvorišnim psima. Drugo prebrojavanje: 21 planinar! ( a valjda je prvi put bilo krivo)
Već kad smo izgubili svaku nadu za avanturom, prije nego li je ugasio zadnji plamićak ekspedicionizma u nama skrenuli smo u šumu (istini za volju nizbrdo, izgleda da put do vrha ne znači uvijek i hodanje uzbrdo. Ili tako nekako...) i nakon nekoliko stotina metara silazne putanje (+ 3 puta slikanje s daždevnjacima po putu) oko 11:15 smo došli podno našeg današnjeg cilja – utvrde Okić! Još samo nekoliko minuta uspona i mogli smo se osladiti najpoželjnijim nektarom planinarstva (a nisu sokovi i sendviči) – žigom s osvojenog vrha! Silazak s utvrde mogao je značiti samo jedno – posjet planinarskom domu i uživanje u odmoru, sendvičima, kolačima Ksenije i Sanje, kavi i pivu (presvlačenje i još malo slikanja s daždevnjacima). Sve to učinilo je naš put nazad još težim (oko 12:30), ne spominjući sve one silazne putove koji iz druge perspektive ne izgledaju nimalo zanemarivi...
I tako nakon nekoliko sati hoda u oba smjera stigosmo opet u Rude (oko 14:00), naš današnji početak i kraj. Treće prebrojavanje: 23 planinara! (??) Uistinu, za najbolje iskorišteno nedjeljno jutro nije potreban krevet i bezbrižan san već hrabra grupica entuzijasta koja druženje s prirodom dijeli sa istomišljenicima dobre volje. I možda mnogo toga nije idealno, ni vrijeme, ni tajming, ni oprema no sve to nadoknađuje najidealnije – društvo!

Tekst: Goran Fric

Slike: Branko Kaučić

Slike s izleta planinarske škole na Okić.