Hrvatsko planinarsko društvo Pliva

VELEBIT - planinarska škola

Općenito o izletu

SJEVERNI  VELEBIT

(Iva Bosanac)

Kako započeti pričati o jednom tako duhovno prožetom događaju..još uvijek osjećam bol, hladnoću, ljepotu, znoj i sunce..

Hajdemo od banalnog početka.
Umorno mnoštvo se okupilo na Črnomercu u ciku zore (oko 7h), neki prije neki kasnije. U busu su se dilali prvi kolači i keksi, malo kiflica i najbitnije od svega – pivicaa. Također se sakupljalo snage za put u nepoznato..
Iz sna me probudila vijugava i strma cesta, dok se autobus oko 11h napokon nije zaustavio. Prvi susret s planinom je bio naprosto čaroban – veliki prostrani pašnjaci ukrašeni bijelim, rozim, žutim i plavim nakupinama točkica, gorke stijene u daljini, poneki puteljak, visoki vrhovi u magli te more namreškano burom u daljini. Vrlo lijepo.
Ostavili smo stvari, malo špeka-luka-rakije-paštete-pršuta-keksa-kolača i najbitnije od svega – pivicaa.
U sobi na katu 8 kreveta, 2 sobe po 4 kreveta, u prizemlju soba s 14 kreveta, blagovaona s pomoćnim ležajevima, 1 M i 1 Ž wc, nema tuša, pogotovo ne s toplom vodom, drveno stubište, velike prekrižene gojzerice na putu za kat, mrtva zmija, miris drva te uzbuđenje u zraku..
Krenuli smo oko 12h. Uputili smo se iz našeg skrovišta natovareni veseljem, uzbuđenjem, vodom, štapovima za hodanje i keksima. Spustili se niz naš breg do Botaničkog vrta u Modrić dolcu, no umjesto kroz glavni ulaz do male kolibice u cvijeću mi se uputili u brdo, u žbunje – naravno težim putem J.
Prvo livada, pa bukova šuma, zatim neki mix, smreke, livada, opet bukve, pa male bukve, mali borovi krivulje, veliki borovi krivulje, cijela šuma samo borovi krivulje,… I onda ugledasmo vrh u magli opasan strmim stijenama, a kiša nas počne lupkati svojim ledenim i jakim ali rijetkim kapljicama. Pravo osvježenje za netom zagrijana tjelesa. Štapove za hodanje smo spremili i četveronoške nastavili prema vrhu. To je bio spektakularni Veliki Zavižan na 1677m. Pogled je pucao na sve strane svijeta, kako prema moru tako prema drugim vrhovima. Sve oko nas samo priroda. Kratko smo se tu zadržali, gladni novih vidikovaca, vrhova i krajolika.
Opet prvo stijene, pa bor krivulja, bukvina šuma, livada i napokon siđosmo u Botanički vrt do kojega smo mogli doći i jednostavnijim putem – ali ne bismo mi bili planinari da do nečega ne dođemo preko planine. Ovdje smo proučili i posnimali biljčice, neki se zaletjeli u Balinovačku ponikvu, drugi sjeli i uživali u svemu što se može osjetilima obuhvatiti. Naravno nema puno vremena za odmaranje, pa smo krenuli opet putem bukvi i bora krivulje prema vrhu od stijena. Taj vrh je vrh Balinovac na 1601m. S obzirom da smo se već zadihali, a i sunce je granulo, ovdje smo si dali malo vremena za uživanje. Nakon žigosanja, vode, keksa, štapića, banana i ostalih energenata, legli smo. Sunce nas je grijalo, vjetar mamio a oblaci mazili. Divota.
Put natrag je bio vrlo vrlo zanimljiv, naime započeo je strmim spuštanjem niz glomaznu i nepomičnu stijenu potpomažući se klinom i užetom. Nastavili smo četveronoške po velikom kamenju do borova krivulja (štapovi za hodanje su opet samo smetali). Tu smo ugledali divokoze, poslikali ih, te nastavili prema zadnjem vrhu danas (barem za neke J ) Zavižanska kosa (1620m). Kao i na svakom od posjećenih vrhova, i ovdje je pucao pogled na sve strane svijeta, no najznačajniji je bio pogled prema našem domu, gdje smo mogli vidjeti da su neki iz naše grupe već radili prve korake u najužem krugu Doma. Spektakularno!!
Spustili smo se do Zavižana gdje je ostatak dana bio predviđen za kategoriju RAZNO. Neki su željni još adrenalina otišli na obližnje vrhove (neki na obližnje neki na dalje), drugi su kartali i sebično čuvali energiju za sutra, treći su pripremali večeru, neki ispunjavali raznorazne ankete (drugi ih izbjegavali) a neki su jednostavno pili pivicu i uživali u spektakularno rozom zalasku sunca. Moram opet reći – fantastično!

Večer se nastavila s ujuškom (popularno nazvana Juška), špekom, lukom, kobasama, pršutom, sirom, povrćem, kruhom naravno, i na kraju sve zalili vinom i najbitnije od svega – pivicaa. Uslijedile su planinarske pjesme (što je nas učenike pomalo i zateklo jer nismo znali niti jednu – ali bože mili ipak smo još učenici). U sjećanju je ostala neka boca ruma, rijeka Sava, ja sem Varaždinec i ostale neke malo neugodnije J. Uslijedili su vicevi, gdje su očiti pobjednici bili oni najmlađi. U krevete smo otišli oko 22-23, s velikom dozom iščekivanja, vesele opuštenosti, mirom u duši, svježim zrakom u plućima i nesvjesni duhovnog okrepljenja koje se upravo vršilo.
Vani mrkli mrak, mrkla tišina, mrkli mir, toliko da se mogao osjetiti san uspavanog diva pod našim nogama…

PLANINARSKI KRUH SA SEDAM KORA

(Goran Fric)

00.00 sati. Prvi dan našeg finalnog izleta ovogodišnje planinarske škole je uspješno anuliran. Ako smo onako 's lakoćom' mogli ispenjati sva 3 najviša vrha oko planinarskog doma Zavižan, što nam može predstavljati nekoliko sati lagane planinarske šetnje do Alana danas?
Uslijed nepredviđenih okolnosti (škripanje kreveta, pretijesna i pretopla vreća za spavanje koju premijerno koritsimo baš noćas, preko lagane noće muzike (a nije pjev noćnih ptica ni kasnonoćni program Hrvatskog radija drugi program...), do prevelike uzbuđenosti u iščekivanju novog dana zaključno s spoznajom da se budimo prije sedam (nedjeljom!!)), više-manje spremni dočekali smo naše prvo predivno, rano, sučnano, hladno planinsko jutro. Onaj tko nije iskusio ovo zadovljstvo zaista ne zna što propušta! Od boli i izmorenosti utrnule noge, neprospavane noći izmorene podočnjake, pokoje pivice/rakijice/klintona izmorene glave, naravno ne uzimamo u obzir. To su ionako normalne pojave, barem tako kažu isusni planinari u našem društvu. Dakle, ako si u Rimu, ponašaj se kao rimljanin! (onaj s togom, ne onaj kojega bacaju lavovima...)!
06.59 sati Buuuuđenjeeeee! Usprkos snenosti naših pogleda, vidnom umoru naših mladih tijela, upravo je nevjerovatno kakav pozitivan učinak ima ledeno hladna voda u ionako ograničenim količinama (što bi bilo tek da su nam dozvolili tuširanje, u prirodno temperiranoj vodi naravno?!). Sličan učinak začudo ima i topla šalica čaja u kombinaciji s jučerašnjim sendvičom (ranojutarnja rakija sa špekom i lukom u 'planinarskoj hard-core verziji'). I prije nego li smo u miru i na tenane uspjeli proučiti tajanstvenu kuglu za mjerenje sunčanih sati (kako bi samo lijepo ona izgledala na mojoj kućnoj komodi...) mala kazaljka na mom digitalnom satu dostigla je veliku i to baš na oznaci «9»! To znači samo jedno – pakiranje i početak još jednog dana druženja s prirodom i naravno kolegama su(m)učenicima školarcima!
09.15 sati. Prvo današnje (967. po redu od početka škole) grupno slikanje pred samim startom Premužićeve staze na Velebitu. Tada još samo po pričama, a od danas i iz vlastitog iskustva, to građevinsko i arhitektonsko umjetničko djelo ostati će u najljepšim uspomenama naših alpinističkih anala. Već od samog početka hodanje stazom usitinu je bila privilegija za sva naša osjetila. Okupana u jutarnjem planinskom suncu, staza nam je iza svakog ugla otkrila novu sliku predivne mašte i umijeća prirode kroz bajkovite oblike kamena, drveća i umješnosti vode. Usjeci, škrape, vrtače, ponikve - redale su se jedinstvene scene snaga prirode gotovo cijelim putem i opet iznova ostavljale nas bez daha i u grižnji savjesti što smo čekali kraj svibnja 2010. da otkrijemo takve čudesne ljepote tako blizu nas. Toliko puta smo prolazili samo desetak kilometara istočnije, jurili autocestom jedva čekali taj prvi dodir s morem. A kakvo nas je samo osvježenje čekalo ovdje sve te godine, udaljeno samo nekoliko sati ugodnog hoda, obasjane suncem krpe snijega već na daljinu zrače bjelinom, svježinom, tako pozitivnom energijom...
12:15 Rossijeva koliba. Gotovo na polovici današnjeg puta, u srcu strogog rezervata Rožanskih kukova stoji omalena kućica koja se samo naizgled doima pitomom. Čak i u kasnosvibanjsko podne, kad se neki već naveliko kupaju u samo pogled udaljenom moru, na ovom grebenu uz povremena sunčana razdoblja snažan vjetar temperaturu spušta daleko ispod avanturistički podnošnjivih 15-tak stupnjeva. Zamislimo samo koliko tih nekoliko kvadrata ove kućice znači planinarima usred hladne zime, svaki 'besplatni' stupanj za vrijeme velebitske mećave zasigurno znači najveću privilegiju koju u takvim uvjetima samo poželjeti možemo. Ovaj put poslužila nam je kao dobro mjesto za kraći odmor, sendvič-break te prigoda da pričekamo najhrabrije i najupornije članove naše male grupe koji su putem 'skoknuli' do 1676 metara visoke Gromovače (Rudi kapa dolje za sve fakultativne izlete ove vrste). Nastavak puta ponudio nam je još nebrojene prizore koji se nas sve ostavili bez daha (možda to ima neke veze i sa težinom same staze...), stjenoviti krajolici polako su preko šumskih predjela postali nepregledne livade – životno vrijedni pašnjaci za lokalno stanovništvo svih ovih godina. Uz neizostavna pitanja «Papa Štrumpf, ima li još puno» kanjonima i okolnim šumama grmili su recepti naših «Štumfeta». Od silnih detaljnih opisa sastojaka do najsitnijih koraka u nimalo kompliciranim načinima pripreme predjela, kolača, nabujaka i složenaca nitko nije mogao ostati ravnodušan. Sati su nam se činili kao minute, koraci su nam postajali sve teži, a zazubice opasna prijetnja kolegama ispred i iza sebe. Sva sreća pa smo negdje oko 15 sati stigli pred posljednju priliku za slavodobitni uspon na obližnji vrh Alančić (iako vjerujte nema nikakvog –čić u 20-minutnom usponu otežanom nestabilnim kamenitim terenom uz neprekidno šibanje vjetrom pomješanim sa vlagom niskih oblaka). Naš posljedni proliveni znoj bio je nagrađen veličanstvenim pogledom u – maglu! No kako mašta radi svašta svi prisutni mogli su se zakleti da su vidjeli divote južno kvarnerskih otoka, predivno plavo sunčano nebo, tek preplanule djevojke kako se sunčaju u pješčanim uvalama obližnjeg otoka Raba... Fatamorgane kako vidite nisu karakteristične samo za vruće pustinje nego se u iznimnim prilikama mogu dogoditi i premorenim planinarima u očajnoj potrazi za posljednjom foto-prilikom u smiraju savršenog planinarskog izleta u vrletima Velebita...
15.30 I posljednji komadičak špeka platio je glavom od izgladnjelih usta današnjih avanturista i to je (uz kišu koja je počela padati) bio jasan znak za povatak našim kućama. Zov toplog, udobnog kreveta kojem prethodi toliko priželjkivano tuširanje bio je prejak zalogaj za tek svršene osvajače hrvatskih i svjetskih vrhova te smo prvu utjehu potražili u bezbrižnom snu (neki čak nisu mogli ni dočekati otpuštanje kočnice i prvu brzinu busa) na putu u Zagreb. Ti isti 'neki' su već prije prve pauze uhvatili dobru turu 'ubijanja oka' te čili i vedri odradili putnu kavu uz mirise tek pečene janjetine na početku cestovnog uspona preko planine svih Hrvata.
20.35 Planinsku svježinu zamijenili smo smogom velegrada, pogled s vrha zavižana ustupio je mjesto gigantskim totemima Kike, Peveca i Baumaxa... Da, ušli smo u Zagreb L!
Na kraju balade došli smo svojim kućama i uživajući u svim blagodatima urbanog života naše misli ipak su ostale u zelenilu šuma, vihoru vjetra koji se provlači između velebitskih vrhova, netaknutom izvornom osjećaju nedirnute prirode koji nas neće tako brzo napustiti. Pogodili ste – jedva čekamo da se ponovo vratimo u akciju!

Kolege diplomirani planinari, ovaj ispit smo doista položili! Uživali smo u prirodi, a priroda je uživala u nama. Ugodno društvo nas je ispunjavalo, a nadam se da smo svaki ponaosob ispunili osnovni cilj škole – koncentrični krugovi pozitivne energije ovih dana širili su se svugdje oko nas! Ako ne vjerujete, provjerite kod Ante. Onaj subotnji i nedjeljni papir oko magične kugle je u potpunosti spaljen, usprkos kišnom vremenu! J

Tekst: Iva Bosanac i Goran Fric

Slike: Tomislav Marković

Slike s izleta na sjeverni Velebit.