Hrvatsko planinarsko društvo Pliva

Izlet na Mont Blanc

Općenito o izletu

Opis izleta

Hm… Bila sam u Himalaji dva puta, u Patagoniji, u Peruu, spremam se u Tibet… A nisam bila na Mt Blancu?! Miro me već godinama nagovara na taj uspon, ali nekako nisam bila raspoložena za to. Nemam određeni razlog. I što sad? Pa k vragu, da osvojim i taj Mt Blanc! Idemo! Dosta je bilo otezanja i petljanja! Treba to srediti! Trening za Tibet, yesss! Dogovorimo se, zadnji vikend u srpnju! Tomica kaže da bi i on išao jer mu nedostaje uspona za aklimatizaciju! S njim bi išao i Siniša. U redu, idemo! Ekipica se skupila, slijede pripreme! Miro i Tomica su već bili tamo, ja sam prije četiri godine stigla do Tete Roussa. Šalimo se da su Miro i Tomica vodiči, Siniša je Tomičin klijent, a ja Mirin. Meni super! Sama s grampinima, pa gdje ćeš bolje kombinacije!? Zvala sam za rezervaciju smještaja na Tete Roussu i Gouteru, ali, ajajajaj, sve zauzeto, treba zvati najmanje dva mjeseca unaprijed. Postoji mogućnost spavanja na podu (ako?!) ili u šatoru. Uspjela sam rezervirati smještaj na podu u Gouteru. Ajde, barem nešto, idemo, pa ćemo vidjeti! Ako uspijemo, super, ako ne uspijemo, bit će drugi put, neće brdo pobjeći! Prognoza je i više nego dobra, krećemo!

Krenuli smo u petak, 29.7.2011., navečer. Stigli smo u Chamonix u subotu ujutro oko 6 sati. Šetnjica, kavica, kroasan, pogled na Mt Blanc, naššššššš cilj! Ajme! Wow!  Slikamo, proučavamo, planiramo! Stižemo u Les Houches, parkiramo na donjoj stanici žičare, spremamo se, pakiramo, važemo, treba uzeti samo ono najnužnije, ipak to sve treba nositi! Sa žičarom se dižemo na Bellevue (1794 m), pa onda još s vlakom na Nid d'Aigle (2372 m) u podnožju ledenjaka Bionnassay. S te točke nastavljamo hodati prema Tete Rousse (3167 m). Uspon je lagan, kroz kameni pejzaž. Dosta ljudi šiba za gore, pitamo se hoćemo li imati mjesta za spavanje. Barem na podu. Šatore nismo uzimali, odlučili smo riskirati. Usput slikamo kozorogiće, vrijeme je idealno, sunce, nebo bez oblačka. I prognoza je dobra, sve nam ide na ruku (osim neizvjesnosti oko spavanja?!). Oko 14 h stižemo na Tete Rousse, raspitujemo se za spavanje, domar nas malo špota, ali uspijevamo dogovoriti pod. Yes! Karimate imamo, mrakec! Pijemo pivicu, radimo planove za dalje. Miro je vozio cijelu noć, molimo domara da mu iznajmi sobu s krevetom na par sati (he, he…), uspijevamo! Tomica, Siniša i ja šetuckamo oko doma, slikamo, uživamo u ledenjaku i skoro nestvarnim oblicima koje je izgradio. Razgovaramo s ekipom u domu, susrećemo grupu iz Srbije/Bosne i Hercegovine/Crne Gore. Njihov je plan laganiji. Idu na vrh, ali će na Gouteru provesti dva dana radi aklimatizacije.

U 18.30 h je prvi turnus za večeru, moramo sve stvari iznijeti iz restorana, čekamo, naša je večera u 19.30 h. Vodu moramo kupiti, nema vode u sanitarnim prostorijama, niti u prostoriji za samostalno pripremanje hrane. No dobro, još bolje, ne moramo petljati s pranjem zubi, daj žvakaću gumu! U 22 h spavanje. Upozorili su nas da se doručak servira u 1 h, 4 h i u 7 h. To znači da se moramo maknuti sa svojih mjesta na podu. Uuuu, mrak! Kad prva ekipa ustane u 1 h, uvaljujemo se u njihove krevete, Miro zna kamo moramo ići, on je imao krevet na tri sata! Tako je i bilo! Od 1 h do 7 h smo spavali na krevetima i dobro se odmorili (za to nismo ništa nadoplatili, cijena je ista i za pod i za krevet).

Doručak u 7 h, spremanje, put Goutera. Kuloar smrti! Hm… da vidimo i to! Kažu da je dio staze koji prolazi kroz njega dug oko 20-ak metara. Treba paziti, kamen doleti niotkud. I to kamenčina, nije za šaliti se. Stavljamo kacige i dereze. Ekipa se oko nas navezuje, Tomica kaže da mi to nećemo raditi, ipak smo mi Plivaši! Zapravo, put vodi kroz stijenu, stijena je dosta dobro razvijena, postavljene su sajle, snijeg je tvrd, još je dovoljno rano i nema potrebe za petljanjem oko naveza. A i ne žuri nam se. Lagano. Aklimatizacija. Pogled puca na ledenjak Bionnassay, sunce se lagano diže, obasjava sve veću snježnu površinu, srca su nam puna, pogled uperen u visinu, a misli i razgovori polako u nadolazećoj noći kad ćemo krenuti na zadnju dionicu našeg uspona. Na Gouter (3817 m) stižemo oko 12 h, tri sata laganog uspona, zaista laganog, bez nekih većih problema. Nije baš bila gužva na stazi, mnogi su jučer odmah otišli na Gouter, bez zaustavljanja na Tete Rousseu. Sunce šiba u svojoj punoj snazi, na nebu samo tragovi avioni, bez oblačka. Oblaci su ostali ispod nas, tamo dolje, u dolini… Mi idemo prema vrhuuu, visokoooo, na vrh Europe!

Na Gouteru smo imali rezervaciju za pod, tu nas nisu špotali, zauzimamo poziciju u restoranu, nabavljamo kašete u kojima ćemo noćas ostaviti višak stvari. Pijemo čaj, u domu je malo hladno, idemo se prošetati, vani je prekrasan dan. Naravno, kao stvoren za photo session! Ajme miline! Iznad oblakaaaaaa…! Da ne mislite kako smo stvar shvatili neozbiljno, otišli smo i proučiti stazu po kojoj ćemo tu noć krenuti na vrh. Usput smo susretali ljude koji su se vraćali sa vrha i razmišljali kako ćemo biti na njihovim mjestima za 24 sata! Samo da vrijeme posluži…, a trebalo bi! Dobro smo se osjećali, nitko nije imao problema s visinom, apetit nam je bio na zavidnoj razini. Približila se i večera. Razgovaramo s nekim Slovencima. Još je bilo ljudi sa područja bivše Jugoslavije. Završavamo večeru, proučavamo kako ćemo se smjestiti na pod restorana, kad konobar vikne „Šorić!“ (no, dobro, možete i sami zamisliti kako je to zvučalo izgovoreno od strane Francuza…). Dobili smo krevete! Ooooooooo super, yes, yes, mrakec, mrakec! Brzzzzo, brzzzzo, da se ne predomisle! Ajme, više sreće nego pameti! Sve nam ide od ruke! Pa, k vragu, moramo se popeti i na vrh! Miro se malo žali da se kao pothladio, nadajmo se da to neće prijeći u prehladu. Idemo spavati oko 20 h, vani još sunce u zenitu, ustajanje u 1.30 h.

Punimo termosice čajem, krećemo u 2.44 h. Tomica nas je ovjekovječio i put pod noge! Navez. Tomica prvi, pa ja, pa Siniša i Miro na kraju. Već su mnogi otišli prije nas, vidimo zmiju sastavljenu od lampi. Nije hladno, sve je super! Noga na nogu. Napredujemo dobro. Meni je malo hladno na prstima, jedva čekam da sunce izađe. Tomica je izračunao da bi izlazak sunca trebao biti na Vallotu. Tako je nekako i bilo. No, nismo se previše zaustavljali, krenuli smo put vrha. Sunce je izašlo, postajalo je toplije i ugodnije za hodanje. Uvjeti su zaista bili odlični! Polako smo se približavali vrhu. Već smo počeli susretati ljude koji su se vraćali, neki su krenuli i u 1 h, skoro dva sata prije nas. Pred kraj uspona, Miro se požalio da je umoran, a kako je već dva puta bio na vrhu, on će se malo sunčati i čekati nas da se vratimo. Nakon što smo se uvjerili da će biti dobro, nastavili smo još tih 50-ak visinskih metara. Uh, da, 50-ak! Ali daljinskih milijun! Kobasica od puta, hodamo po grebenu, na početku nam se činilo da ćemo stati možda dva tri puta, ali je toga ipak bilo više. No, nema veze, noga na nogu, po grebenčiću i ljudi moji, evo nas na vrhuuuuu (4810 m)! 1.8.2011., 9.08 h! Vrijeme odlično, ljudi se sunčaju, na jednoj strani nogice vise u Italiju, na drugoj u Francusku! Ajme koji osjećaj! Iznad oblakaaaaaaa…!!! Najviši vrh u Europi!!! Bila sam u Himalaji na 5550 metara, ali ovo je ipak neki cilj, vrh koji ima neki svoj značaj, najviši u Europi!!! Pogledi prekrasni, slikanje, razvijanje zastave, šaljemo porukice i pozdrave, malo je puhalo, ali nije bilo strašno. Slovaci nas nude kolačima, sladimo se na 4810 metara, slastičarnicaaaaaa!!! Svakom se roje njegove misli, Tomica zakopava ždrala u snijeg, za sreću, ah da, i ja moram svoga! Zaželjeli smo svoje želje i šibamo natrag. Čeka nas dug put u dolinu!

Istim putem natrag, na Gouteru uzimamo stvari koje smo ostavili u kašetama, silazak. Susrećemo ekipu iz Koprivnice, razmjenjujemo iskustva. Neki Koreanci su nas malo zakočili na silasku kroz stijenu, Miro ih je uspio zaobići, Tomica, Siniša i ja nismo, pa smo zakasnili na zadnji vlak. To nam je priskrbilo još dodatna četiri sata hoda do Les Houchesa, ali nemojte me pitati ništa o tome, preživjeli smo! Stigli u dolinu oko 23.30 h, Miro nas je dočekao i odmah iskipao u jedan bar na pivoooooooo!!! Aaaaaaaahhhhhhhhh, bio je to dug dan! Ali jaaaako uspješan! Najviši vrh u Europi!!! Mt Blanc!!!

Tekst: Kristina Šorić

Slike: Tomislav Marković

Slike s izleta na Mont Blanc.