Datum	27. 2. 2011.
Naziv izleta:	Ivančica
Područje:	Sjeverozapadna Hrvatska
Zemlja:	Hrvatska
Vodič:	Nada i Marijan Hrastinski
Broj sudionika:	19
Ukupno hodanja:	6 sati
Visinska razlika:	1150 m
Prijevoz:	auti

Opis izleta

Kad neko vrijeme redovno ne odlazim na izlete, a prethodna tri vikenda sam zabušavala, teško ujutro izlazim na kraj sa spremanjem, pakiranjem ruksaka, smišljanjem jelovnika i sličnim organizacijskim elementima pa kad to još pomnožim sa četiri ili u jučerašnjem slučaju sa tri, onda se teško uopće odlučim krenuti. No s obzirom na ekipu, a naročito vodiče, odluku o pridruživanju pohodu na Ivančicu nisam nimalo požalila, a pretpostavljam ni ostatak moje obitelji.

Od Keglića do Lobora sve je proteklo uobićajeno, uključujući okupljanje, ritual ispijanja kave, vožnju. Od Lobora pa do vrha nude se dva puta: preko Majera - uvjetno rečeno kraći i preko Pustog Lobora, dijelom nemarkiranim stazama - duži.

Svaka je staza našla svoje planinare pa o ekipi koja je išla preko Majera mogu samo reći da je sretno stigla na vrh i zauzela centralnu poziciju u Pasarićevom domu.

"Duža" ekipa penjanje je započela usponom na Pusti Lobor koji je danas samo kamen na kamenu, a nekad davno bio je najzapadniji zamak u Hrvatskom zagorju. Tu smo obnovili znanje iz povijesti za što se profesorski pobrinuo Marijen Hrastinski te Janko kao dobar učenik.

A tek je onda krenula putešestvija nemarkiranim stazama Ivančice, čitaj: puno gor, malo dol pa opet gor i dol i tako bar nekoliko puta dok se nismo dočepali ceste i na kraju planinarskog doma i njegovog toplog okrilja. Kako je temperatura bila pristojno ispod ništice, "bambi" gulaši, grah i slične delicije išle su nam u tek. Za slatki kraj pobrinula se Nada s punom kutijom kolača. Osim ove tople i jestive nagrade za umorne planinare i priroda nam je darovala ono najljepše u zimskim danima: snježni ugođaj cijelim putem, okrunjen na vrhu, plavim nebom i sunčevim sjajem.

Nakon pristojnog odmora slijedi spust i naravno prije toga jedna vatrogasna na vrhu. Ponovo dvije grupe: jedna cestom, lakim hodom, koja čuva svoja koljena i jedna nesmotrena, avanturistički nastrojena koja je preplazila Ivančicu po hrptu, a onda se kroz šumu strmo spustila do ceste. Ne znam za druge al ja danas baš nisam lako hodala po stepenicama. Naposljetku još smo morali prijeći vododerinu okovanu ledom sa preprekama od drva koje je iza sječe ostavila Šumarija. Ne zvuči vam dovoljno avanturistički? Pridružite nam se na sljedećem izletu koje vode Zagorci, ne brinite, oni uvijek imaju i lakšu varijanatu. Na kraju, morali smo provjeriti gdje su u "Slastičarnici", Marijan i Nada objesili umjetničko djelo koje im je darovano na nedavnoj Skupštini Društva. Vjerujte, na pravom i vidljivom mjestu. Naši su se Zagorci opet pokazali, kao i puno puta do sada da su odlični vodiči i još bolji domaćini, možda i pregostoljubivi jer nas se nikako više ne mogu riješiti. Vesela družina uspjela se otisnuti put Zagreba u večernjim satima, a ja koristim ovu priliku da se u svoje ime, a vjerujem i u ime svih sudionika izleta, zahvalim još jednom našim vodičima.

Tekst: Tina Kokić

Slike: Branko Kaučić

Slike s izleta Pusti Lobor - vrh Ivančice.

: na vrh :