Tibet

Općenito o izletu

Opis izleta

Tibet… Da, da, ostvarilo se i to. A počeli smo planirati još u Patagoniji, u ožujku 2010. godine… Vrijeme je prošlo i trenutak odlaska u Tibet je brzo stigao. Diana, Miro, Silvana, Tomica i ja. Naša mala ekipica bila je samo dio jedne veće budući da je putovanje organizirala jedna slovenska agencija. Ukupno nas je bilo 16, zajedno s vodičem. 7 sudionika iz Hrvatske i 9 iz Slovenije. Poletjeli smo iz Ljubljane, preko Istanbula do Pekinga. Letovi su bili ugodni, mi smo se opustili, otvoreni za nova iskustva i doživljaje. Mislim, počeli smo s ićem i pićem u avionu, nastavili s rahat lokumom na istanbulskom aerodormu, Diana i ja smo se čak uspjele fotkati s Mesićem (on je čekao avion za Šangaj), a završili na pekinškoj patki, zamislite gdje, hoho, u Pekinguuuuu! Bravo, sjednite, odličan (5)! Kako smo tamo spavali samo jednu noć, uspjeli smo na kratko obići Tiananmen. Drugi dan smo odletjeli u Lasu, glavni grad Tibeta. Ajme, koji je to osjećaj!? Zamislite! Letite iznad najviše visoravni na svijetu, dolazite „tamo negdje“ u Tibet, ispune vas neki mistični osjećaji, tako ste daleko od svakodnevice, tako ste daleko od prizemnih problema, krize, politike, ma joj, svačeg nečega, wow! Aerodrom je udaljen nekih 80-ak kilometara od Lase, pa su nas čekali džipovi koji su od tog dana bili s nama stalno. Lokalni je vodič imao neko komplicirano ime, pa smo ga mi prozvali Dodo.
Lasa je sad moderan grad. Ulazeći, na horizontu vam se pojavljuju neboderi, shopping centri, suvremene prometnice, ali i dosta zelenila što cijelom okruženju daje toplo ozračje. A kad ugledate Potalu… a što da vam kažem? Imate osjećaj da ste stigli u bajku, ne možete vjerovati da to postoji, vi ste na krovu svijeta, ajme stigli smo, mi smo zaista stigli! Hotel nam je odličan, u samom centru, smjestili smo u dvokrevetne sobe, te odmah otišli u obilazak. Centar je sačuvan od moderne izgradnje, sušta suprotnost svemu izvan njega. Dolazimo na glavni trg, Tibetanci vrte mlinčeke, prostiru se ispred samostana, uživamo u bojama ženskih pregača i muških ukrasa za kosu. Štandovi puni molitvenih zastavica, suvenira, tibetanskog nakita. Ipak je drugačije nego u Nepalu, iako ne previše. Hodamo polako, ipak smo na 3600 metara. Za večeru uzimamo jakov odrezak, mljac, povrće je pravo, s puninom okusa!
U Lasi smo zbog aklimatizacije proveli tri dana. Vozikali smo se s džipovima po okolici, razgledavali budističke samostane (nemojte me ništa pitati, čim bi Dodo rekao ime nekog kralja ili ukazanja Boga ili Bude, odmah bih sve zaboravila). Uglavnom, jako veselo i prpošno, puno žarkih boja. Malo mi je dojam kvario miris čaja od maslaca (a i oni ne koriste svijeće nego neku konstrukciju od fitilja i tekućeg maslaca), ali dobro, privikla sam se! Lame su vrlo prijazne, simpatične u svojim crvenim odoricama. Jeste li znali da postoje i ženske lame? Budući da su samostani raspoređeni po većim visinama od 3600 metara, izleti su nam dobrodošli za aklimatizaciju. Nastojali smo i hodati, posebno ako je postojala mogućnost hodanja po kori (krug oko samostana po kojem uglavnom hodaju hodočasnici).
Nakon tri dana Lase (i Silvaninog rođendana), uputili smo se s džipovima prema zapadu. Tibet je ogromna visoravan i znali smo da ćemo se morati voziti do iznemoglosti. Kinezi su sagradili moderne prometnice, tu nismo imali nikakvih problema. Usput smo stajali na turističkim lokacijama, susretali džipove ostalih grupa, bicikliste, lokalno stanovništvo. Na tim visinama postoje i polja s raznim povrćem i sve izgleda zapravo vrlo životno, osim što u trenutku shvatite da jedva dolazite do zraka. Prva lokacija na kojoj smo izgubili dah, ali ne od visine, bilo je Tirkizno jezero. Ali časna riječ! Jezero je zaista tirkizno! Fešta za oči, smiraj za dušu, radost za srce! Priroda je u Tibetu prelijepa, samo ako je daleko od čovjeka! Nažalost, uvjerili smo se da Tibetanci ne cijene dovoljno ono što imaju. Čim se približite nekoj civilizaciji (čak i onoj jednostavnijoj u obliku nomadskih šatora), obuzme vas tuga. Pa odmah pobjegnete daleko od plastičnih i staklenih boca! U prirodu, u prirodu, daleko od civilizacije! Tamo je mrrrrak!
Nakon par dana, stotina prijeđenih kilometara i bezbroj razgledanih samostana, stigli smo na jezero Manasarovar i ugledali Kailash! Sveta planina za Hinduiste i za Budiste! To je naš cilj! Kora oko Kailasha, prijevoj od 5636 metara! Ono što smo gledali samo na slikama, sad smo vidjeli pred sobom. Zar zaista stojimo tu, tu na obali Manasarovara i gledamo u Kailash? Protrljali smo okice, pogledali još jedanput… zaista, evo ga, Kailash! Vrh pokriven snijegom, stepenice za u raj, sve nam je to sličilo na glavu mile ovčice (ili smo se zaželjeli janjetine, ne bih ruku u vatru stavila!).
Tu smo noć spavali na prelijepom mjestu na obali Manasarovara, prošetali se do lokalne gompe (malog samostana), fotkali molitve uklesane u kamenje, provlačili se kroz molitvene zastavice koje su živahno lepršale na vjetru, bacali kamenčiće u vodu i uživali. Drugi dan smo se uputili u mjesto Darchen (4500 metara) u podnožju Kailasha. Nakon što smo se smjestili, popeli smo se na mjesto odakle je pogled na Kailash fantastičan. Usput smo se digli tisuću metara, a sve je to bilo dobro zbog aklimatizacije. Fotkanje za sponzore, svatko u nekoj svojoj priči, svatko u svojim mislima, slanje porukica (Tibet je dosta dobro pokriven sa signalom) i dijeljenje dojmova.
Drugo jutro je napokon počeo trodnevni treking oko Kailasha, glavna aktivnost našeg putovanja. Usput smo susretali hodočasnike kojih i nije bilo toliko mnogo (malo smo bili izvan sezone), promatrali njihova ozarena lica, pratili njihove obrede skidanja nekih dijelova odjeće (simbolizira smrt) i provlačenje kroz tunele među stijenama (ponovno rađanje). Drugi dan trekinga stigli smo i na glavnu atrakciju, prijevoj Drolma La (5636 metara). Festival boja, lepršavih molitvenih zastavica, ne znamo što bismo prije fotkali! Sa sobom smo donijeli mnoge „relikvije“ koje su nam dali prijatelji da ih tamo ostavimo. Trebalo je to sve zapakirati i položiti. Nek bude tamo, daleko, visoko, blizu svemira, da, da, tamo, u visokom Tibetu! Ostavili smo i kate koje smo usput dobivali u hotelima i domovima. Silvana je zavezala hrvatsku zastavu i tako ostavila naš trag ispod Kailasha. Uslijedilo je spuštanje s malim razočaranjem zbog hrpica smeća oko staze, ali malo smo zažmirili i uživali u ushićenosti koju smo pokupili na Drolmi La.
Nakon povratka u Darchen, vraćali smo se istom cestom, sad prema istoku, pa smo u jednom trenutku skrenuli prema jugu, prema Nepalu. Sljedeći cilj nam je bio samostan Rongbuk u podnožju Mt Everesta! Ajme uzbuđenja i tamo! Već smo bili na južnoj strani te planine, a sad ćemo je vidjeti sa sjevera. Taj je pogled puno ljepši, stekne se osjećaj ogromnosti te ljepotice! Cesta slijedi tok rijeke, kaže Silvana da su pejzaži sad već sličniji onima u Mustangu, crvene stijene, ruševine napuštenih starih kraljevstava, gompe, stupe, čortani. I evo ga! U daljini vidimo Mt Everest! Ali još će proći dva dana prije nego što dođemo do baznog logora pod njim!
Sunašce grije, stižemo u mjesto Tingri (4300 metara), život se normalno odvija, ljudi žanju pšenicu, jakovi mirno pasu, ovčice trčkaraju, idila na ulazu u nacionalni park Chomolungma kamo ćemo se odvesti sljedećeg dana.
Džipovima stižemo do samostana Rongbuk (5100 metara), smještavamo se u sobe, te krećemo na hodanje do baznog logora (5400 metara). Toliko smo dobro aklimatizirani da imamo osjećaj kako bismo mogli osvojiti Mt Everest bez problema! Aha…! U svakom slučaju, osjećaj je prekrasan, Mt Everest se zaista vidi bolje nego sa južne strane, u svoj svojoj punini. Taj dan nam je vodič imao rođendan, pa smo imali i malu fešticu.
Sljedeći dan nam je bio 19. dan putovanja i sad je svaki prijeđeni kilometar bio kilometar na putu kući. Na tom smo putu prešli kinesko-nepalsku granicu (spustili se u jednom danu sa 5000 na 2800 metara). Mislim da ne želite znati koji je kaos na toj granici, ali sve je to za ljude. Himalaja se prelazi kroz kanjon rijeke koja na raznim dionicama mijenja svoje ime, pa je u gradu Zhangmu vrlo vlažno što je nama bilo čudno jer smo do tada cijelo vrijeme gledali u sunčano nebo prošarano paperjastim oblacima. Ali preživjeli smo tu noć i drugi dan prošli iskustvo prelaska granice. Veselo, veselo! Tu smo se oprostili od naših vozača jer nas je na nepalskoj strani čekao autobus koji nas je odvezao u Kathmandu.
O pa tu smo kao doma! Neki od nas su već treći put u tom gradu! Smjestili smo u hotel Thorong Peak i zamislite, sreli Darka Berljaka koji je isti taj stigao na svjetski kongres planinara! O pa mi smo ovdje zaista kao doma! Naša mala ekipica iz Zagreba uputila se na Bodnat, fotkanje, smještavanje za stol u restorančiću, Gorkha piva i uživanje u iskustvu kojim smo bili počašćeni!
I stigao je i taj trenutak, odlazak na aerodrom i početak letenja prema Europi i domu. Usput smo se zadržali u Delhiju, malo razgledali centar, nismo imali više vremena, te preko Istanbula stigli u Ljubljanu. I na kraju kombijem do Zagreba! Da ne povjeruješ! Vratili smo se u dragu svakodnevicu, a tibetsku visoravan pohranili u misli. Ostala je tamo negdje daleko, daleko, visoko, visoko, nebu pod oblake, tamo blizu zvijezda…

Tekst: Kristina Šorić

Slike: Tomislav Marković

Slike s trekinga Tibet 2011.