Hrvatsko planinarsko društvo Pliva

Vincekovo u Međimurju

Općenito o izletu

Opis izleta

Praskozorje. (Pre)Rano nedjeljno črnomerečko jutro. Temperatura za ovo doba godine natprosječna, baš kao i raspoloženje neposredno prije našeg uzastopnog drugog, a domaćinima PD Bundek već jubilarnog 14., Vincekovog pohoda. Prve zrake sunca rasplinule su i zadnje tračke naoko oblačnog i tmurnog vremena i to je bio znak da možemo krenuti!
Nadaleko poznati doček u toplicama Sveti Martin, sada već masovnog pješačenje pitoresknim međimurskim bregima, bio je tradicionalno srdačan od strane domaćina te smo nakon slasnog zalogaja 'kruha sa slaninama' i aperitiva uz sramežljive taktove pjesmarice mogli početi svladavati prvi uspon. Već nakon 20-tak minuta došli smo do prve, istina neslužbene, 'štacije' – obiteljskog vinograda ponosnog oca autora ovih redaka... Nesvakidašnja gostoljubivost međimurskog življa ovdje je došla do punog izražaja, jer uz standardnu kapljicu vina ponuđene su nam bile i ostale autohtone delicije poput već spomenutih domaćih slanina (neusporedivo bolja i naprednija verzija kosane masti iz nekih drugih regija Lijepe naše), sušenog špeka i 'prezvušta' (to vam prepuštam guglanju, preporučam pod kategorijom 'slike').
Miris prvog kuhanog vina značio je blizinu prve službene stajanke kod kleti poznate ugostiteljske obitelji Goričanec na susjednom bregu. Uz taktove tipične vinogradarske muzike i pokoji klipić obližnji vrhovi Kapelšćaka i Koncovčaka izgledali su kudikamo bliži i niži!
Sljedećih nekoliko brežuljaka pred nama najkraće bi se mogli opisati kao – kroz vinograde do zvijezda – jer smo na jednu takvu sasvim planirano i naletjeli! U tim krajevima izuzetno popularni Valent Kočila u svojoj slavnoj maniri i na starom međimurskom naglasku odglumio je Svetog Vinka i uz pomoć Bohneca, gazde predmetnog vinograda, po 14. put pred brojnim auditorijem posvetio je čokote koji ovdašnjim vinogradarima uistinu život znače...!
Nakon tako uzbudljivog i važnog događaja (kao i još jedne čaše kuhanog vina) nije nam preostalo ništa drugo doli pratiti izvor najglasnije i najmasovnije fešte ovih krajeva na vrhu posljednjeg uspona pohoda – repetitoru kod Mezge. Društvo od nekoliko stotina (najvjerojatnije od raznoraznih maligana) razdraganih instant-planirana stiskalo se pred improviziranom binom i po žanru fleksibilnom bendu te uz još malo kuhanog i ne-kuhanog vina uživalo u posljednjim trenutcima službenog pješačenja.
Kako je već dobrano prošlo dogovorenih 13 sati za okupljanje kod busa, požurili smo niz prašnjavu padinu posljednjeg brijega, a kako se nismo dali smesti prvih žrtvama neravnoteže uslijed alkohliziranosti, nakon kraće šetnje i nešto dužeg prebrojavanja krenuli na mnogima 'najslađi' dio Vincekovog pohoda – završnu feštu do jutra u sportskoj dvorani u obližnjem Murskom Središću! Ali mi kao pravi planinari (a morali smo i žuriti na glasovanje u Zagreb) na vrlo pristojan i dostojanstven način (za razliku svih ostalih – uvaženih međunarodnih kolega hodača koji su vjerojatno ostali do jutra) pro-družili smo se nekih sat vremena i krenuli put domova u-i-oko naše metropole.
Čak i mnogo ranije nego li nam se slegnu dojmovi od još jednog uspješnog Vincekovog pohoda, možemo sa sigurnošću ustvrditi da definitivno nismo mogli odabrati bolji način da iskoristimo predivnu, sunčanu i toplu siječanjsku nedjelju (naravno osim da glasamo ZA na referndumu :-) . No i bez naših dojmova impresivne brojke ovogodišnje najmasovnije organizirane šetnje po prirodi govore same za sebe – 18 kilometara staze, 2700 registriranih šetača i bezbroj pozitivnih dojmova...
Dragi Vincek – vidimo se i dogodine!

Tekst: Goran Fric

Slike: Sandra Fiolić Čarman

Projekcija slika s izleta Vincekov pohod (Sv.Martin – Mursko Središće).