Hrvatsko planinarsko društvo Pliva

Bitoraj - 1385 m

Općenito o izletu

Opis izleta

RAJ TO BI

Bila je to prava goranska zima. Hladna i vjetrovita sa svježe napadalim snijegom i suncem koje se tek povremeno probijalo kroz oblake.
Krenulo nas je šestero iz mrzlog Zagreba. Cesta je bila suha i gotovo bez prometa tako da smo vrlo brzo ispijali prvu kavicu na odmorištu Ravna Gora.
Završetkom polu-autoceste Gorski Kotar nam je bliže nego ikad.
Izlazimo u Vratima i vozimo se još par stotina metara lokalnom cestom do prelaska pruge i mjesta od kuda počinje staza za Bitoraj. Dalje se ne može, snježni nanosi visoki su dva metra. Sjedimo u dva auta i samo se gledamo i čekamo tko će prvi izaći. Vani je jak vjetar a u autu je tako toplo. Spremamo se i obuvamo u autima, te napokon krećemo. Ispod kapa, potkapa, i kapuljača samo nam vire oči, ako i one nisu ispod naočala. Snijeg je suh, pravi pršić a vjetar stvara dojam prave mećave. Kod pilane se iznenada smiruje i postaje sve ljepše. Nema više nikakvih tragova u snijegu. Nitko nije prošao i treba prtiti put sve do skloništa i do vrha. Po suhom vremenu treba 2 i pol sata do “Bitorajke” i još malo više do vrha. Nećemo mi to danas vidjeti, mislim ali ništa ne govorim. Kroz šumu se probijamo uzbrdo do šumske ceste i po njoj u koloni birajući mjesta gdje je snijeg najniži ili čak raspuhan pa ga skoro i nema. Naravno da je takvih mjesta najmanje. Izlazimo na drugu cestu i sve je isto kao i na prethodnoj. Mjenjamo se u vodstvu koliko tko može. Saša se forsira i ne pušta, lagan je i ne propada preduboko. Ali zato mi propadnemo još po 10 cm iza njega. A Rajka, kad dođe red na nju ili joj zvoni mobitel ili stiže poruka na koju mora odmah odgovoriti. Netko je rekao kako brda nisu baš pokrivena sa signalom. Teška zabluda, “svaka čast HT-u”. Stižemo i do kraja šumskih cesta i imamo kratku pauzu uz čaj i čokoladicu. Slijedi završni uspon od “samo” sat i pol. Svi se pomalo mjenjamo u vodstvu, iako je orjentacija zahtijevna i bez snijega, suvereno vladamo terenom. Povremeno je snijeg tako raspuhan da nailazimo na ledene površine od prije par tjedana, a večinom na sniježne zapuhe kroz koje se treba probijati. U vršnom dijelu na prijevoju opet puše vjetar koji je napravio snježne zamete visoke i do tri metra, sa pravim snježnim strehama. Lijepom alpskom ugođaju na Bitoraju svoj štih dalo je i sunce koje se baš tada pojavilo. A tek bijelo inje na drveću. Mislim da su u tom trenutku svi zaboravili na umor i kao mala djeca poludjeli na snijegu.”Daj me slikaj kod strehe”, “daj me slikaj na strehi, “daj me slikaj na snijegu” začulo se sa svih strana. A onda je Saša provalio “daj me slikaj kak rušim strehu”. Odlična ideja. Slike će reči više od riječi. Naš maneken je odlično odradio svoju zamisao.
Slijedi prva greška u orjentaciji ali vrlo brzo smo na marki i kroz koju minutu izlazimo ispred “Bitorajke”. Sklonište je u visini od 1303 m, na rubu okrugle livade promjera 50-ak metara, okružena bukovom šumom. Na livadi samo trgovi lisica i srna, a manji bor ispred skloništa okovan snijegom i ledom izgleda kao snjegović. Sunce se skriva iza šume i ne obasjava sklonište, ali slika je svejedno prekrasna. U skloništu smo imali odmor uz klopu i čaj i odlučili da ne idemo na vrh jer bi nam trebalo za povratak još barem jedan sat ili više. I ovo je bilo dovoljno, skoro četri sata probijanja po dubokom snijegu. U povratku smo sreli dvoje mladih, na skijama i krpljama. Stvarno za ovakve uvjete treba imati krplje. Puno je lakše, nema propadanja. Za dva i pol sata smo već kod auta, a sljedeći trenutak u lokalnoj birtiji u Vratima. Uz topli kamin, čips, kekse i pivu
(nažalost“cool”) završio je još jedan planinarski dan. A sunce je zašlo negdje iza Risnjaka.
Hvala Vesni, Rajki, Silvani, Ervinu i Saši na ugodnom društvu.

napisao i snimio: Tomislav Marković

	Zajednička slika na početku uspona		Silvana i streha		Saša stoji na strehi
	Saša skače po strehi		Saša pada niz strehu		Saša nakon pada
	Netaknuti snijeg ispred Bitorajke		Sklonište na Bitoraju		Prirodni snjegović