Hrvatsko planinarsko društvo Pliva

Velebit - Dabarski kukovi

Općenito o izletu

Opis izleta

Već dvije godine si želim obići te veličanstvene Kukove, od Kize, pa do Ravnog Dabra. Sjećam se kako smo stajali na vrhu Žutoga i žustro raspravljali, kako bismo trebali organizirati malu ekspediciju i pokušati pronaći put kroz sve kukove. Nije trebalo dugo, i stiže vijest da je PD „Prpa“ markiralo tu našu (u glavama) zacrtanu stazu. Kao naručeno!

Krenuli smo super raspoloženi iz Zagreba, ali kako smo se približavali cilju, sve nas je više hvatala tjeskoba. U daljini smo vidjeli sve više oblaka, a na radiju su pričali kako su mostovi zatvoreni zbog bure. Znači, još se nije stišala. Dole u Gospiću, krasno sunce. Već i pomalo toplo. Nedamo se van iz kafića. Naručujemo već treću kavu :-) ...
A kad smo izašli na prijevoj kod Baških Oštarija, ajoooj kako je prašilo. Jedva smo iz auta izašli. Ipak, 'hrabro' nastavljamo. Navlačimo na sebe sve što imamo. Možda s vremenom ipak malo utihne. Uz sunčan dan, ipak je lakše hodati, mada jedva osjećamo njegovu toplinu na leđima. Samo da nas ne otpuhne sa vrhova.

Iza sela se razilazimo, Erika pravi društvo Silvani, po Premužički, a Petra, Dubravka, Zlatan, Anđelko, Tomica i Ja penjemo put Kize predvođeni Anitom. Ekipa izmišljena, garantirano neće biti 'pošteđen' niti jedan usputni vrh, imalo vrijedan penjanja.
Prvi je na redu bio Kuk od Pećica. Čas posla, tu smo svi bili. Kizu posjećujemo iz respekta. Stara znanica, jedina nema naziv kuk u svom imenu, a jedina liči na (razvaljeni) kuk. Uživamo u predivnom vidiku. Ispod nas, bura je zapjenila Velebitski kanal. Nitijedne brodice na vidiku, sve su se posakrivale u sigurna skloništa. U daljini, pogled seže sve do Dugog otoka. Osjećamo se kao kakvi grčki bogovi vremena (Kronusi), šaljemo oluju, dole – smrtnicima.
Dosta maštanja, obrušavamo se novo markiranom stazom, bolje reći toboganom. Noć prije je bio prolom oblaka u ovom dijelu, a nema ništa bolje od tankog sloja mokre zemlje na strmom kamenu...
Žuti kuk. Tomica se spotiče. Odmah mu dobacujemo da nezna hodati na visinama nižim od 2500nm. Smijeh. Svi smo oduševljeni stazom. Super, marka prolazi ravno dalje preko kuka. Od ovog mjesta je nepoznat teren za sve. Pred nama niska kukova, sve do Bačića, u pozadini Šatorina, iza nas Kiza. Sto visinskih metara smo izgubili u hipu. I dalje se spuštamo prema središnjem, Vranjem kuku. Taj je najmarkantniji, sa svojim okomitim stijenama koje streme u visine.
Dudu se zapetljala u neku sajlu, pa joj Tomica i ja ostajemo pomoći da siđe. Nije toliko zbog nje, ali u ruksaku nosi dragocjenu tekućinu: crno vino – domaće, iz hercegovačkog ljutog kamena! U slijedećoj vrtači nailazimo na raj u kamenu. Zavjetrina, a sunce grije, a prekrasan amfiteatar mami da se popneš. Ostalo troje se je već razbježalo na sve strane: Anđelko je već na vrhu – „pojma nema kako se popeo“, Petra se penje uz neku spiralnu policu, malo užu od njene cipele. Anita izlazi ispod pukotine. Uživancija, bacamo ruksake i pridružujemo se zabavi.

Još bismo dugo istraživali, ali pred nama je više od pola puta. Stići ćemo – „dan je pred nama“. Put krivuda u svim smjerovima, čas se penjemo, čas spuštamo. Srećom su stabla graba žilava i drže našu težinu.... tup!....Tomica po treći put pada na Anitu...na što ova 'ostaje mrtva hladna' :-).
Ostavljamo ruksake kod Meralovih vrata, neznamo što je pred nama. Dudu je malo zaostala, kad je prvi naletio na natpis: „Penjete se na vlastitu odgovornost“ – kao da nam je netko mahnuo crvenom krpom ispred nosa. „Na čiju se odgovornost penjemo, inače?“ Kao po naređenju, šutke se okrećemo i žurimo nazad po ruksake. Nije trebalo više govoriti – svi smo se nadali da put nastavlja preko vrha... Jedino Dubravka nije bila upućena u zbivanja, a kad nas je vidjela kako jurimo prema dolje – digla je 'paljbu': „Šta je? niste se valjda prepali, to malo stijene!“. Još smo ju malo pustili da se 'paca', prije no što smo joj otkrili taktiku...
No, ovaj put smo morali popustiti. Središnja stijena Vranjeg je bila nesmiljena. Bez penjačke opreme smo procijenili da su nam 'slabe šanse'. Možda drugi put. Mora nešto ostati i za slijedeću posjetu.
Još uvijek sa nevjericom, ali ipak, obilazimo podnožje kuka sa južne strane. Na kamenu piše „Prpana“, još jedno podsjećanje na kreatora staze. Stižemo do Škrbine. Naše dvije 'divokoze' se penju na vrh po kamenim žljebovima, sa rubovima, kao oštrica noža. Ostali sjedaju u travu, konačno marenda. Malo po malo, adrenalin uzmiče pred umorom. Dovoljno je bilo da se jedan požali, pa da krene lavina: mene 'otkidaju' leđa, ovoga noga, onu ruke, Anita je već jedva stajala na ozlijeđeni gležanj. Kao kakva ekipa iz Alan Fordovog stripa.
Okrijepljeni, krećemo prekrasnim grebenom Širokog kuka. Ravni dabar nam je sve bliže, ali još treba savladati Butinovaču. Niti ne bi bio to neki problem, kad staza prethodno ne bi ponirala kakvih 50 – 100 metara, pa tek onda, prema gore. Sa izbrazdanih vapnenačkih ploha vrha Butinovače, ponovno lijepi vidici. Ovaj put se vidi naš cilj toga dana – Ravni dabar. Umor nas savladava i svima je dobro došlo saznanje da se do doma spuštamo, napokon normalnom planinarskom stazicom.
Konačno, nakon 5 -6 sati među kukovima, ostvarila se ona pjesnikova:
„Mile Prpić pivu je viknuo...“

Tekst: Ervin Schauer

Foto: Tomislav Marković

	Pogled na Pag sa kuka od Pečice		Kiza		Anđelko na stijeni
	Stijene Žutog kuka		Na ovu stijenu se ne može		Anita se penje na Vranji kuk
	Vrh Vranjeg kuka		Pogled na otoke sa Butinovace		Ravni Dabar
	Na Butinovači		Uspon na Visibabu		Ispod oblaka