Hrvatsko planinarsko društvo Pliva

Veliki vrh na Košuti (2088 m)

Općenito o izletu

Opis izleta

Veliki vrh na Košuti najzapadniji je vrh u području Karavanki. Dalje prema zapadu pružaju se Begunjščica, Vrtača i Stol. Vrh je idealan izbor za zimske dane kada je posvuda u Alpama velika opasnost od lavina. Relativno je visok (2088 m), a do vrha je moguće popeti se preko dva spojena grebena. Jedan, manji, proteže se od doma na Kofcah u smjeru sjever-jug prema drugom, glavnom grebenu Karavanki, koji se proteže u smjeru istok-zapad.
Ishodište je selo Matizovec koje se nalazi desetak minuta vožnje od Tržiča. Od glavne ceste do Matizovca nekada je vodio šumski makadamski put koji je sada asfaltiran i redovno se održava, tako da se unatoč obilnom snijegu autom moglo dići dosta visoko.
Na dom smo stigle u subotu s namjerom da isti dan probamo ići na vrh. Prognoza je bila manje-više dobra, uz najavu jakog vjetra. Dobro su pogodili – bilo je sunca, ali svi vrhovi su bili u oblacima i zaista je puhao dosta jak vjetar. Ugođaj je bio pravi zimski, putem prema domu snijega preko pola metra, stazica utabana i standardno puno planinara. Kad smo došle do doma imale smo vremena na pretek i odlučile smo, unatoč vjetru i oblaku probati ići na vrh, makar da vidimo kakav je snijeg. Nije bilo tako loše – malo se propadalo, ali ne pretjerano. No negdje na pola grebenca vjetar se znatno pojačao i shvatile smo da nema smisla u tim uvjetima forsirati prema vrhu. Za sutra je ionako prognoza bila bolja, uz najavu slabljenja vjetra.
Nedjelja je osvanula u suncu, nigdje oblačka na vidiku, ali zato vjetar nije posustajao. Pogled na greben nije obećavao bezbrižan uspon – čitavom njegovom dužinom vidjele su se bijele krijeste snijega kojeg je vjetar bjesomučno vitlao. No, mom optimizmu nije bilo granica i pune nade da će se vjetar tokom dana smiriti, krenule smo prema vrhu. Činilo se da sam pogodila. Vjetra je bilo, ali kao da je slabio. Pristupni grebenac do glavnog grebena je mjestimično dosta uzak s par uzvisina preko kojih se mora prijeći, tako da se stalno ide gore dolje. Meni su naleti vjetra radili dosta velike probleme, jer su me sasvim izbacivali iz ravnoteže i to na uskom grebenu nije bilo baš najugodnije, ali nekako je išlo. Čim smo se dočepale glavnog grebena sve je postalo lakše. Već na grebencu sustigle smo dva skijaša i nekako mi ih je bilo žao jer su nosili skije koje su zbog uskog grebena morali skinuti i tegliti na leđima. Imali su samo štapove i pancerice, tako da sam se pitala kako će dalje. No na moje iznenađenje počeli su nas sustizati. To i nije bilo tako loše, jer je do vrha trebalo još dosta tabanati, a mjestimično se dosta propadalo. Muški su - neka prte.
Putem prema vrhu naleti vjetra nisu bili tako česti ni jaki, Slovenci su sa smješkom prtili, tako da smo sveukupno za 2,5 sata (od doma) svi bili na vrhu. Pogledi fantastični na sve strane. Zadovoljstvo mi je pokvarila tehnika koja je taj vikend odlučila ne surađivati – prvo mi je putem prema domu crkla baterija na satu, a u ovom odsutnom momentu kada treba napraviti dobre fotke i baterija fotoaparata. Pretpostavila sam da su za to najvjerojatniji krivci hladnoća i vjetar, tako da sam je izvadila iz aparata i stavila u džep. Upalilo je – nakon 15-tak minuta opet je proradila.
Malo smo popričale sa Slovencima, nakon čega su se oni spustili dolje skijama, a mi smo krenule natrag istim putem ni ne sluteći da povratak neće biti sasvim bezbrižan.
Od popriličnog broja planinara koji su od doma krenuli prema vrhu, do kraja grebenca došlo je samo troje, od kojih su se dvojica odmah vratila (što nam je bilo potpuno nejasno), a jedan sa snowboardom na leđima nastavio je prema nama. Kad smo ga susrele nije baš bio raspoložen za razgovor, samo je nešto promumljao i nastavio dalje. Gledale smo njegova dva prijatelja kako prilično nesigurno silaze grebencem i mislile kako su neki jadnici koji su se precjenili ili nemaju adekvatnu opremu i sada cvikaju. Nismo mogle biti dalje od istine, što nam se razjasnilo istog trena kada smo došle do križanja naša dva grebena. Uspjela sam napraviti jednu snimku i kao po nečijoj naredbi vjetar je potpuno podivljao i praktično se nije moglo stajati uspravno. Shvatila sam da oni ljudi nisu bili nespretni, već se vjetar njima poigravao i djelovali su pijano i nesigurno upravo kao i mi u tom momentu. I nije snaga vjetra bila jedini problem, nego i velike količine snijega kojeg je nosio u lice i oči. Zabila sam cepin u snijeg i skupila se u točku da što više smanjim otpor vjetru. Čekala sam da nalet prođe, ali kao da se sve urotilo protiv nas – nije bilo onih spasonosnih prekida kada se moglo napraviti bar 20-tak koraka. Pred nama je bio kratak, ali uzak dio grebena, a nismo mogle ni stajati uspravno, a kamoli hodati.
U normalnim uvjetima situacija ne bi izgledala tako očajna, jer se moglo bez većih problema spustiti na pobočje grebena koje nije prestrmo, ali stalno mi je kroz glavu prolazila procjena opasnosti od lavina trećeg stupnja za zapadne Karavanke. I zaista je izgledalo opasno. Snijeg uopće nije bio slegnut, cepin praktično i nije bio od pomoći jer je sve bilo meko i paperjasto, samo kao da čeka da se sjuri niz padinu. No, izbora nismo imale i vrlo pažljivo smo se počele spuštati. Na sreću grebenac nije dugačak i za 20-tak minuta prožetih zdravom količinom straha, opet smo izašle na njegov širi dio. Vjetar je i dalje ludovao i svi koj su optimistično kretali prema vrhu, vratili su se vrlo brzo natrag, dobro "prozračeni".
Malo smo se okrijepile na domu (imaju jako fini čaj) i ubrzo krenule prema autu, zadovoljne što smo ipak bile na vrhu, ali sljedeći put ću s većom ozbiljnošću uvažavati prognoze o jačini vjetra.

Tekst i slike: Iskra Jovanović

	Veliki vrh u jutarnjem suncu.		Grebenac koji vodi do glavnog grebena.		Na grebencu.
	Na sredini glavnog grebena.		Zapuh.		Prema vrhu.
	Zadnji uspon prije vrha.		Pogled s vrha. Begunjščica, Vrtača, Stol. U pozadini Julijske Alpe.		Silazak po grebenu.
	Silazak po grebenu.		Silazak po grebenu.		Na grebencu trenutak prije nego nas je vjetar otjerao s njega.