Hrvatsko planinarsko društvo Pliva

Peru - tura

Općenito o izletu

Opis izleta

Srijeda, 2.3.2005. Večeras je susret na Kegliću, u 19.30. Dolazi kombi po nas i fura nas u Beč na aerodrom. Ljudi moji, pa mi krećemo za Peru! Dubravka, Lela, Čedo, Denis, Miro, Nikola i nas dvije, Kristina i Silvana. Svi smo mi, osim Denisa i Nikole, članovi HPD Pliva, Zagreb i nakon šestomjesečnih priprema, ispraćeni toplim pozdravima desetak naših plivaša, otisnuli smo se na ovo putovanje. Nitko nije imao preciznu ideju o tome što nas čeka, ali smo naoružani optimizmom i dobrim raspoloženjem bili spremni na sve moguće i nemoguće situacije.

A vjerujte nam da nam je dobro raspoloženje i te kako bilo potrebno! Sve što smo planirali raspršilo se kao mjehurići od sapunice. Ništa nije bilo kako smo zamislili, ali smo na kraju sve i ostvarili uz veliko strpljenje, dobru zabavu i uzajamnu toleranciju. (nastavak)

	Žvakanje koke na Inka-trailu		Machupicchu		Terase na Machupicchu
	Ljame slobodno pasu		Plutajući otoci na jezeru Titicaca		Pletilje s jezera Titicaca
	Arequipa		Pogled na Chachani		Dubravka na vrhu Chachanija (6075m)
	Pacifik		El Misti (5821m)		Simbal (5200m)

Prva nam je postaja bio grad Cusco, grad na 3200 m nadmorske visine odakle polazi vlak za Machu Picchu. Ali, ne! Ipak smo mi planinari! Mi uplaćujemo Inca trail, 42 km pješačenja po planinama i do 4200 m nadmorske visine, četiri dana putovima hodočasnika, obilazeći usput i ostale povijesne znamenitosti Inka kao što su prenoćišta, vjerska i obredna mjesta, gradovi i njihova terasasta polja. Pazi brnistra! Vidi smokva! Na 4000 m nadmorske visine! A da nisu Inke podrijetlom dalmatinci? Kukuruz i krumpir! Ne možemo vjerovati, na 4000 m! Objašnjavaju nam da su to prave sorte krumpira, mi uzgajamo hibride. Naši nosači trčkaraju po strmim stazama i stepenicama dok mi hvatamo zrak i borimo se s vrtoglavicom uzrokovanom visinom. Čedo nam mjeri tlak, vodiči nam služe čaj od koke, razne nedaće su se okomile na nas, ova visina nije bezazlena. Ali, sve smo to savladali i četvrti dan u jutro stigli na Vrata sunca da bismo ugledali njega! Machu Picchu! Veličanstven, obasjan suncem, lijeno se budi, proteže i pozdravlja nas u svoj svojoj ljepoti. Zadovoljni smo jer smo stigli dovoljno rano, prije horde turista koji dolaze vlakom. Kako da vam opišemo taj osjećaj? Naravno, nemamo riječi. Posvuda planinski vrhunci bogati vegetacijom, zdrava zelena boja koja nam miluje dušu, svjetlo sivi kamen postojanog Machu Picchu-a grije nam srce. Veseli smo, sretni, grlimo se, fotkamo, razmišljamo o dragim osobama koje nisu s nama i s kojima bismo rado podijelili ove osjećaje. Tu smo, vidimo ga, možemo ga dotaknuti, osjetiti, uživati u njegovom zagrljaju. Machu Picchu! Osjećamo se slobodnima, dišemo punim plućima, problemi koje smo ostavili kod kuće čine nam se tako beznačajnima u odnosu na ovu veličanstvenost!

Ali, valja nam krenuti dalje. Ostavljamo Machu Picchu njegovim planinama, dolinama i rijeci Urubambi. Vraćamo se vlakom u Cusco odakle, nakon dva dana razgledavanja te nekadašnje prijestolnice, krećemo na jezero Titicaca, najviše plovno jezero na svijetu! Dolazimo u grad Puno koji nam je samo usputna postaja za put na otoke Isla de los Uros i Amantani. Uros je na 20 minuta vožnje malim brodićem od Puna, plutajući otok! Baza mu je sastavljena od 2 metra sloja korijenja i zemlje na koju Indijanci poslažu trstiku od oko 3 metra u visinu. I kućice i čamci su im od trstike. Život se tu normalno odvija, djeca idu u školu, ribari love ribu, žene prodaju suvenire turistima, imaju čak i crkvu! Krećemo dalje za Amantani, otok na kojem ćemo prespavati u kućicama lokalnih obitelji. Iskrcavamo se u maloj lučici na 3800 metara nadmorske visine. Naši su domaćini ljubazni, te iako se njihov život odvija u skromnim uvjetima, sretni su, rade, trude se. Otok je preplavljen obrađenim poljima, kukuruz u sto varijanti, krumpir, povrće. Na našoj se terasi suše paprike. Ribolov im nije jača strana. Kažu da riba živi na većim dubinama, a oni nemaju adekvatne brodice za takvu vrstu ribarenje. Wc nam je u vrtu, kraj wc-a posuda s vodom, struje u našoj kućici nema, svijeća za romantiku. Penjemo se na vrh otoka, 4150 metara nadmorske visine u tili čas! Ha, ha, četiritisućnjaci padaju kao kruške! Kad zamislimo da je osvojiti takav vrh u Europi pravi pothvat! Večera se sastoji od riže i jedne debele palačinke posute peršinom. Uglavnom se hrane povrćem, a začudilo nas je što nema voća. Očigledno mu klima ne pogoduje. Piju uglavnom čaj od mente koji nam se dopao više od kokinog čaja. Za noć nam je gazda u sobicu donio noćne posude. Gazdarica je uglavnom bila zadužena za pripremu obroka, o ostalom se brinuo suprug.

Drugi dan odlazimo do otoka Taquile gdje ženski dio ekipe oduševljava činjenica što su ovdje glavni majstori za štrikanje muškarci! Gdje god idu, u šetnju, čuvati ovce, u bar na piće, sa sobom nose pletivo. Jedan je muški pripadnik stanovnika tog otoka putovao s nama u Puno i uredno odštrikao ta tri sata vožnje brodom.

Vraćamo se u Puno i drugi dan nastavljamo u Arequipu, grad na jugu Perua u čijoj je okolici smješteno mnogo visokih planina, uglavnom vulkanskog podrijetla. Arequipa (ili «bijeli grad») je kolonijalni grad gdje su Španjolci ostavili duboki trag. Zaštitni joj je znak vulkan Misti koji se nadmoćno nadvio nad njom. Naš je cilj vrh Chachani, 6075 metara nadmorske visine. Ledenjak vulkanskog podrijetla. Temperatura je oko 20 stupnjeva, cijelim nas putem prati lijepo vrijeme iako smo još uvijek u kišnoj sezoni koja je doduše na izmaku. Odlazimo u agenciju Carlosa Zarate dogovoriti detalje oko uspona.
Drugi dan dolazi po nas, truckamo se u toyotici oko tri sata do mjesta na 5000 metara nadmorske visine odakle pješice krećemo u bazni logor na 5200 metara, šćućuren među stijenama koje mu služe kao prirodna zaštita od vjetra. Dosta je hladno, kažu da će temperatura po noći pasti i ispod nule. Nekima je loše, muka, vrtoglavica, a meni, Kristini, natekla je gornja usna. Ah, kad je Glumičić krivo procijenio i skalpel mu je malo omakao! Denis objašnjava da se tu nakupila međustanična tekućina i da treba uzeti Diamox radi izbacivanja viška tekućine. Večera u 17 sati, u 18 sati na spavanje, a u 1 u noći buđenje i polazak prema vrhu. Petero se nas odlučuje na uspon. Krećemo s dva vodiča, dolazimo do prijevoja od 5500 metara. Dolazimo u zonu snijega, hladno je, prsti se smrzavaju, ali disciplinirano stavljamo dereze i navez jer slijedi silazak od 300 m niz vrlo strmu padinu. Silazak!? Pa, jedva smo se popeli na ovih 5500 m! A, dobro, što je tu, krećemo! Opet dolje, pa natrag na 5500 metara. U dolini nam se smješkaju Arequipina svijetla, ljudi spokojno spavaju u svojim domovima, a mi lunjamo planinskim prostranstvima. Visina nas šiba, nekima se spava, vodiču je zlo, povraća. Na kraju su na vrh stigli Dubravka, Nikola i naš vodič Johan. Pričali su da nije bilo lako, malo gore, malo dolje, kao što obično biva, nije vrh onaj koji vidiš, uvijek je pravi vrh tamo negdje otraga. No, sve su to oni prevladali i stigli na 6075 m! Čestitamo!

Slijedio je povratak u Arequipu, večera, slavlje i planovi za jedan dan odmora na Pacifiku. A da vidite taj pejzaž! Pustinja, pustinja! 150 km od obale, nema ničega, ma, ama baš ničega! Mjesečeva površina. Kao da gledamo Pag sa sjeverne strane. Zato im obala i nije baš naseljena. Neki su se okupali u oceanu, a neki u hladovini pijuckali Arequipenu (lokalnu pivicu) i nabadali ceviche (jelo od sirovih plodova mora začinjeno limunovim sokom, a možete dodati i chillija).

Zadnji smo se dan odlučili na još jedan planinarski pothvat. Opet nam je glavni organizator bio Carlos i predložio uspon na Simbal, vrh od 5200 m. Došao je po nas u 4 sata u jutro, tri smo se sata opet truckali po okolnim makadamskim cesticama i stigli na polazište koje se nalazi na 4200 m nadmorske visine. Neki se ipak odlučuju za bicikle i posjet jezeru Salinas, na 4000 m nadmorske visine, s toplim izvorima i temperaturom od 31 stupnja. Ostali dio ekipe za 4 sata stiže na vrh, veseli, sretni razvijamo hrvatsku zastavu, fotkamo, dajemo interviewe za Dudinu kameru, uživamo u miru i veličanstvenim visinama. Pred nama Misti, uistinu mističan kao sto mu ime kaže. Polako se spuštamo, pomalo sjetni jer se kraj putovanja bliži i misli već pomalo lete preko Atlantika.

Tekst napisala: Kristina Šorić
Fotografije: Silvana Marković