Hrvatsko planinarsko društvo Pliva

Posljednji pozdrav

Miroslav Medenica

Treba moći shvatiti onu riječ – nikad.  To je strahovito duboka i nedostižna riječ. Nikad ne možeš doći do nečega što će biti - nikad. Nikad. NIKAD VIŠE - odzvanja u glavi.
Teško je pojmiti to da Mireka više nikad nećemo vidjeti kako ulazi na vrata Društva u svojoj crvenoj debeloj jakni. Više nikad neće voditi izlete sa „stopedesetosam“ kombinacija radi čega je nemoguće da svatko od nas ne nađe nešto za sebe. Više nikad neće pričati iste viceve po stoti put kao da ih priča prvi, a kojima smo se smijali kao da ih prvi put čujemo.

Grop mi je u grlu.

A onda val ljutnje. Na njega. Jer nam je uzeo sebe. Tako malo je trebao učiniti, tako malo da i dalje slušamo te viceve i da nemam te proklete gropove od kojih me počinje boliti glava. Bolje rečeno, trebao je ne učiniti. Samo nije trebao biti na tom mjestu u tom trenutku, a to je toliko sićušno i beznačajno u odnosu na one dvije olovne riječi – nikad više.

A onda ga se sjetim kako hoda sa štakama u Chamonixu i opet mi se grlo stisne.

Mi nećemo moći olakšati te dvije riječi. Možemo im se samo prilagoditi.
Običavao je u rujnu povesti izlet u Alpe, ljeti organizirati Tulum, a o „čamčarenju“ i inim njegovim aktivnostima da ne pišem.
Ne možemo baš obećati ali vjerojatno će se naći netko za organizirati Tulum. Ići će se opet i u Alpe i na druge planine ali nikad više s njim osim u mislima. Tom surogatu se moramo prilagoditi.

U planinarska društva ljudi dolaze, kroz njih prolaze, neki se zadrže, neki ostaju trajno ali upamćeni zauvijek ostaju samo oni koji su Društvu darovali ogroman dio svoje energije, dobre volje i veselja.

Takav je bio naš Miro.