Hrvatsko planinarsko društvo Pliva

Orozovac

Općenito o izletu

Opis izleta

U rano jutro u nedjelju, po lijepom sunčanom vremanu, krenulo je nas osmero  na Orozovac, planinu visoku 1399 m, smještenu u blizini Gubavčeva polja u Lici. Naravno, nitko od nas , osim našeg vodiča Taje, ne zna puno o toj planini. Put do vrha Orozovca nije markiran, pa nije poznat vjerojatno niti drugim planinarima koji se kreću isključivo po markacijama kao i ja do sada.
U Slunju pijemo jutarnju kavicu uz slane i slatke delicije kojim nas nudi naša Branka. Nije to običan dan, Branki je rođendan i to jubilarni , vršnjakinja je  našeg  društva. Podsjećamo ju da uz cestu ima puno natpisa koji pozivaju na vruću janjetinu i da su polja puna malih janjčića, ali Branka vješto izbjegava tu temu.
Kod mjesta Deringaj skrećemo u Gubavčevo polje, vozimo se do kraja asfalta i jos nekoliko kilometara  makadamskom cestom. Ostavljamo aute ispred sela Manojlovići i  krećemo  prema Orozovcu. Za sada ga još ne vidimo, vidjet ćemo ga tek iza sedla do kojeg trebamo doći, ali prije toga bi bilo dobro pronaći  put koji je ucrtan na  karti  kao mala crna crta i koji nas kroz kanjon  treba dovesti do Crnog vrela u Pustom polju.  Tajo  proučava  kartu, razgledava prirodu i razmješaj kamenja i nakon pola sata  pronalazimo put. Zadivljeni smo očuvanošću puta koji nas uz suho korito potoka vodi kroz šumu kanjonom. Uskoro se u suhom koritu pojavljuje i voda, a šuma prelazi u travnati prostor pun cvijeća. Dolazimo do izvora, ali to još nije onaj pravi. Oko  njega je puno tragova, nama se čini da su kravlji, ali poslije smo utvrdili i da su neki od mede.  Penjemo se putem dalje i izlazimo iz kanjona na prekrasne i nepregledne livade na čijem kraju je naš cilj - Orozovac.  Oko nas su Lisac,  Bribir i Pogledalo.  Uživamo hodati po mekoj travi punoj  cvijeća a povremeno i divovskih puhara.  Čudimo se da na tako nepreglednim livadama nema stoke, iako se opet vide kravlji tragovi, ali nigdje niti jedne ovčice ili krave.  Po travi i putu se vide tragovi vozila, ne znamo od kuda su došli i koji im je bio cilj. Hodamo po putu uz koji teče potok  i nakon 2 sata hoda od početka hodanja stižemo do Crnog vrela. To je jaki izvor vode,  voda izlazi iz kamenja usred polja. Punimo boce, koje se od hladnoće vode odmah orose. 
Nakon kraćeg odmora penjemo se po livadi prema Orozovcu. U toj pitomoj divljini, dosta daleko od nas,  na obronku Pogledala  ugledali smo iznenada četvero ljudi. Nismo se susreli s njima, samo  smo si  mahnuli i pozdravili se. Pitali smo se kuda su krenuli, ali odgovor nismo saznali. Tajo opet traži jedan stari  put, koji bi nas pokraj stijena Bribira kroz šumu trebao dovesti na livade i kameniti vrh Orozovca. Nalazimo taj put,  idemo djelomično njim, zatim ga napuštamo i kroz šumu se penjemo ravno na vrh. S jedne strane pogled se pruža prema Bosni, granica je vrlo blizu, naslućuje se gdje bi mogla biti dolina Une.  Pred nama su planine Bosne . S naše strane pogled pada na Lisac, Velebit, Poštak....... Na vrh smo stigli za 3,5 sata. Odmaramo se. Branki radimo rođendansku svijeću od krastavca,  ori se „Happy  birthday to you“......
Za povratak biramo drugi silazni put. Opet Tajo zna da tu ima neki put, nalazimo jedan,  i brže nego što smo se popeli silazimo kroz šumu na livade. Slijedi ponovo put do Crnog vrela i prolaz kroz kanjon. Na izlasku iz kanjona biramo duži put koji nas  livadama pokraj Vinjiševice vodi prema selu Surli. Kroz šumu spuštamo se u selo, koje je nažalost  napušteno. Ne vidimo aute, ali po  električnim stupovima znamo kojim  pravcem trebamo ići. Idemo u smiraj dana malo putem a potom ravno kroz travnata polja do naših auta. Već  je 18,30 sati , sjedamo u aute,  pijemo pivo u Borju i u 23  sata stižemo u Zagreb. 
Ovo mi je bio, poslije Urljaja,  već drugi izlet s Tajom na nemarkirane planine Like.  Nakon dugogodišnjeg planinarenja po markiranim putevima,  za mene je otkriće hodati  slobodno  po pustim  krajevima, naravno uz stručnog vodiča koji zna čitati kartu i ne mora pitati seljaka. Tome  dobrom osjećaju sigurno doprinosi i ljepota ličkog kraja kroz koji gotovo uvijek samo projurimo na putu za more.

Tekst: Erika Salaj-Šmic               

Slike: Branka Dimić, Pero Perišić, Vesna Tisaj

Karte: Zdeslav tajić

Slike s izleta na Orozovac.